Home / Globalizacijske / Globalizacijske / Kroz Francusku na drugačiji način
Kroz Francusku na drugačiji način
Prije nekoliko godina hoteli širom svijeta ocjenjivali su turiste po kategorijama. Vrednovala se ljubaznost, velikodušnost, ponašanje, spremnost da pokušaju govoriti lokalne jezike, bar engleski, te sklonost pritužbama. U ovom globalnom ispitivanju organizovanom od strane Expedie, nećete vjerovati, nezavidna reputacija najgorih turista pripala je Francuzima.

Običan Francuz možda ne zna da li je ta mala Bosna izašla iz Jugoslavije, da li mu to zamjeriti? Zamislite da ste Francuz ili Francuskinja, prvo što morate učiti je o francuskoj istoriji. Da se samo malo podsjetimo koje sve lekcije biste morali naučiti: ponešto o Keltima i Rimljanima, o Juliju Cezaru i njegovim osvajanjima, o Galima, ponešto o stogodišnjem ratu Engleza i Francuza, možda koju rečenicu i o Jovanki Orleanki, heroini koja je pomogla Francuzima da oslobode od opsade grad Orleon, a zatim je osuđena da je vještica pa živa spaljena u Ruenu. Morali bi da učite i o Kralju Sunca, luksuzu u kraljevskoj palati, opravdanom njegovim uspjesima u spoljnoj politici, kolonijalističkim ekspanzijama po Aziji, Africi, Americi. Vjerovatno biste trebali pokoju znati i o silnim intrigama na kraljevskom dvoru, o slavnim ljubavnicama, o modi koju je sa sobom to vrijeme nosilo. Kad biste okončali izučavanje perioda apsolutne monarhije, učili biste onda o Francuskoj revoluciji, osvajanju Bastilje i o slavnim Napoleonovim pohodima. Dolazi nakon toga izučavanje istorijskih fakata prvog i drugog svjetskog rata, dotičete se čuvenog generala Charla de Gola po kojem danas jedan od pariskih aerodroma nosi i naziv. Ne mogu, a da na kraju ne spomenem i postratne krvave sukobe u Alžiru.

A kad izučimo istoriju, treba nešto znati i o samoj geografiji. Na sjeveru, Francuska je tunelom La Manche spojena sa Velikom Britanijom, na sjevoroistoku graniči sa Belgijom i Luksemburgom, na istoku sa Njemačkom, Švicarskom i Italijom, na jugu sa Španijom. Izmedu Nice i Italije nalazi se enklava Monako. A tek gdje su sve prirodne ljepote Francuske, od Provanse, Azurne obale, preko mondenskih skijališta do Alzasa. Zatim bi na red došla filozofija i književnost, nakon toga sociologija. Uz sve to trebali biste savladati francuski jezik koji ne samo da treba savladati, već i nadograđivati, jer ga je zapravo vrlo teško znati.

 

Društveni status i pozicija u društvu su izuzetno važni elementi u francuskoj kulturi. Status i privilegije su bitno naglašeni, a sama moć lobiranja je vrlo bitna za opštu uspješnost u poslu. Buržujski boemi drže francusko društvo, oni imaju novca zbog naslijeđa i ključni su za francusko društvo. Svi završavaju iste škole Grande Ecole i nakon toga ulaze u vladu, parlament, politiku te vode francusko društvo, ali ne u propast. Kad čovjek malo bolje razmisli, zar nije bolje da upravo ti, koji potiču iz obrazovanih, bogatih, moćnih porodica sa dobrim pedigreom i obrazovanjem ulaze u parlament? Ovaj isti sistem Grande Ecole kreira i poslovnu elitu. Na reputaciju francuskih poslovnih ljudi izuzetno utiče i to u kojoj su obrazovnoj instituciji zavrsili školovanje.

Sad kad imate svijest o njihovom bogatstvu, onda zamislite Pariz. Grad u kojeg ljudi dolaze željni da uđu u trag njegovim tajnama. Kameni, bronzani i zlatni kipovi na spomenicima, lukovi, vrata, fontane, mostovi, krovovi i pročelja pričaju priču o slobodi, jednakosti i bratstvu, o sjaju i slavi, o ratovima i pobjedama, kugi i koleri, životu ljudi i ljubavi.

Rijeka Seine dijeli Pariz na dva dijela: rive gauche, lijevu obalu i rive droite, desnu obalu. Grad se dalje dijeli na dvadeset gradskih okruga, tzv. arrondisement. Bio otmjen ili ne, svaki ovaj dio je svijet za sebe, s tržnicom, s bistroima, kioscima za novine, pekaricama. Čim to temperature dopuste ispred svakog kafea stoje stolovi i stolice. Faire les terrases, tako Parižani nazivaju jedan od svojih najdražih poslova, a to znači isto što i ono naše sarajevsko dangubljenje, jednostavno sjediti, jesti, piti, pričati i gledati.

Francuzi posebno vole bistroe, a to je zapravo dosta širok pojam. Pod tim imenom može biti mali porodični restoran s jednostavnom domaćom hranom, ili otmjeni bistro ukrašen u stilu belle époque s odličnom kuhinjom. Brassseries su nekad bile pivnice uvezene iz Alzasa u kojima se nekad posluživao kiseli kupus sa kobasicama, a danas su prava mjesta sa uživanje u dobrim jelima sa znatno proširenim menijima. A sam vrhunac francuske kulinarske umjetnosti doživjet će te ako odete kod Pierrea Gagnaitea, najkreativnijeg francuskog kuhara u hotel Balzac.

Ali, vratimo se mi našem istraživanju pariskih četvrti. Quartier Latin u 5. okrugu sa univerzitetom Sorbonne i prekrasnim Jardin du Luxembourg pripada studentima, a u 7. okrugu oko zdanja Les Invalides stanuju ministri i veleposlanici. Sjedište predsjednika i Haute Couture je u vrlo ekskluzivnom 8. okrugu. Ovdje se nalazi i najljepši trg na svijetu, Place de la Concorde, Avenue des Champs-Elysees, Triumfalna kapija. U 16. okrugu, u Passy i Neuilly, skupilo se odabrano francusko društvo. Loše je prošla legendarna četvrt Montparnasse u južnom dijelu grada gdje su nekad živjeli umjetnici.

Za romantični brežuljak Montmartre, u sjevernom dijelu grada u kojem je mladi, tad nepoznati slikar Pablo Picasso stanovao u jednostavnoj drvenoj kućici, danas se mnogi Parižani jagme za stan u ovoj četvrti. Posebno je lijepo stanovati u četvrti Maris uz Seinu, oko otmjenog Place des Vosges i obližnje židovske četvrti Rue des Rosiers. Astronomski visoke stanarine su protjerale zanatlije i male obrtnike u provinciju. Ovaj kraj je dobio na vrijednosti nakon izgradnje golemog hrama umjetnosti Culture Centre Pompidou i velikog trgovačkog centra Forum des Halles.

Black is beautiful kaže se u Parizu, naravno samo noću, jer danju crnci čiste ulice, metu hodnike metroa, ili turistima prodaju maske i ogrlice od bjelokosti. Oni žive u Barbes-Roches-chouart, četvrti Afrikanaca u sjevernom 18. okrugu. Tu se na ulicama osjećaju orijentalni mirisi, žene sa turbanima i koloritnim dugim haljinama kupuju po tezgama, na uglovima stoje muškarci i pričaju nepoznatim jezicima.

O svemu se vodi računa u toj Francuskoj, o svemu se raspravlja, vode debate, pažljivo odlučuje. Takav slučaj je bio i sa projektom Triangle Paris, predstavljenim još 2008. koji je napokon dobio dozvolu za početak gradnje u jugozapadnom dijelu Pariza, nedaleko od Porte de Versailles. Iako se u Parizu mnogi opiru zahvatima koji mijenjaju urbanu vizuru, prevladava mišljenje da su novi projekti dobrodošli, utoliko više što su se do sada pokazali uspješnima.

Prije nego li završimo ovo proputovanje, sletimo još na sami jug, do Azurne obale. Na prelasku iz XIX  u XX vijek ljetovanja, boravak na moru, bio je provod rezervisan za izuzetno ograničen društveni sloj, za bogato rusko plemstvo i najimućnije porodice iz Britanije, Amerike, Francuske... Od hladnih zima sklanjali su se na Azurnu obalu, dok bi ljeta, sklanjajući se od vrućine, provodili na obalama Normandije, Bretanje, Ženevskog jezera... Dame su nosile šešire širokih oboda, pokrivale su se velovima kako bi se zaštitile od sunca, ne zbog straha za zdravlje, poput današnjeg, već što su tada bile preplanule jedino seljanke koje su radile po poljima Provanse, dok je za razliku od njih, blijeda boja kože, koju nije 'vidjelo sunce', smatrana tada lijepom, otmjenom.

Hoteli na Azurnoj obali su se zatvarali preko ljeta. Međutim, sve će se promijeniti kada bogata američka porodica Marfi ostvaruje svoj naum da provedu ljeto na obalama Sredozemlja, uživajući u suncu i moru u kome se tada niko nije kupao. Uspijevaju da ubijede vlasnike hotela Kap d’Antib, nadomak Antiba, da otvore za njih i njihove prijatelje hotel preko ljeta. Drugi ih slijede, te ljetovanje na Azurnoj obali postaje običaj koji traje i dan danas.

Coco Chanel, imala je veliki uticaj na život Parižana drsko propagirajući izlaganje suncu. Iako u početku izaziva skandal, ubrzo mnogi slijede njen primjer. U ovom kontekstu, ne mogu a da ne spomenem slavnu Brigitte Bardot, koja je proslavila famoznu francusku rivijeru, tačnije uzdigla je na razinu kulta Saint-Tropez, do tad skromno ribarsko selo u koje su Brigittinim stopama počele uplovljavati elitne jahte te se otvarati mondena mjesta za izlaske. Saint-Tropez je postao njezina baza, a izležavanje ne njegovim plažama bilo je omiljena zanimacija prekrasne ljepotice dugih tankih nogu. Popularizirala je bikini, postala modni uzor svoga vremena, uz Jackie O. i Marilyn Monroe. I da, kad spominjemo Saint-Tropez, ne mogu da se ne prisjetim genijalnog Louis de Funesa i njegovih nespretnih Žandara iz Saint-Tropeza. 

Ali vratimo se u Nicu, najveći grad Azurne obale. Čovjeka ne može da ne oduševi pogled na polukružni Zaliv anđela, duž kojeg se proteže Šetalište Engleza, Promenade des Anglais, koja će se čini se uskoro zvati Šetalište Rusa, obzirom na broj Rusa vlasnika nekretnina na Azurnoj obali. Mnoštvo skupih prodavnica, otmjenih hotela i palača proteže se duž ove slavne promenade. Hotel Negresco je ipak najpoznatija građevina. Sagradio ga je rumunski biznismen, violinista Henry Negresco za probranu klijentelu iz aristokratskih slojeva. Stara jezgra grada je nezaobilazna. Popločane uske ulice, prozori puni cvijeća, balkoni sa vešom koji se suši prizor je kojeg ćete zateći. Ali kud god krenuli, put nas vodi preko Trga Massena. Ovde ćete saznati da se zbog nedostatka građevinskog prostora u Nici dižu zgrade i postavljaju tramvajske šine nad koritom rijeke Paillon. Zahvaljujući novoj tramvajskoj liniji, kao jednom od najskupljih infrastrukturnih projekata u Evropi, Nica je postala jedan od najmodernijih gradova prilagođenih pješacima na Mediteranu. Po trgovinama ćete uživati u mirisima provansalskih začina, Les herbes de Provence, u bojama kandiranog voća, ukusima sladoleda od lavande i ruže.

Na samo desetak kilometara od plaža Azurne obale, na blagim obroncima Alpa, nalazi se epicentar mirisne galaksije, mali gradić Gras. Ovdje vas bajkovit krajolik, cvijeće i zelenilo na svim brdašcima dovode do nevjerovatnog osjećaja da tonete u simfoniju mirisa, u stanje lagane opijenosti, efekat aroma terapije je šokantan. 

Inače, sa proizvodnjom mirisa počeli su još u XIII vijeku. U XV vijeku već postoje porodične radionice i manufakture. Kažu da je sa mirisima intenzivno krenulo kada su Medičijevi 'navalili' sa narudžbinama parfema, koji su trebali da suzbiju neprijatne mirise kožnih rukavica, koje su u tim davnim vremenima nošene. U prvim vijekovima proizvodnje parfema, sapuna, kolonjske vode i ostalog, stanovnici Grasa snabdijevali su se sirovinama iz sopstvenog okruženja, sa brda i rascvjetalih bašti. Kretali su od marta sa ljubičicama, i kako je godina odmicala u kazane za ekstrakciju stizale su mimoze, jasmin, lavanda, ruzmarin, ruže... Danas je u gradskoj jezgri smješten i čuveni mujez parfemske tradicije 'Fragonar'. I da, zamalo da zaboravim, u okolini Grasa, u jednom planinskom selu, umrla je jedna kraljica, kraljica šansone, Edith Piaf koju pamtimo po mitskoj pjesmi La Vie En Rose.

 

NAJPOVOLJNIJE AVIO KARTE i HOTELSKI SMJEŠTAJ!

 

 

Komentiraj
comments powered by Disqus
PRONAĐITE NAS NA FACEBOOK-U
Putovanja
Top 10 filmova o putovanjima Kažu da ako niste putovali niste živjeli. Mnogi od…
City break: Pariz Grad u kojeg ljudi dolaze željni da uđu u trag nje…
Kako izgleda interijer slavnog hotela Burj al-Arab? Izgrađen u obliku jedra na umjetnom otoku u Dubaij…
TOP 5: Instagram profila za virtualnu teleportaciju Očajnički vam je potreban odmor i bijeg, ili gener…
Gastro
Kako ispravno jesti sushi? Japanska kuhinja zauzima istaknuto mjesto zbog ori…
LONCI I POKLOPCI Za Vjeku Kramera nema predaha ni ovog toplog ljeta…
LONCI I POKLOPCI POSVEĆENI BAJRAMU Ovonedjeljno izdanje najpopularnijeg kulinarskog s…
LONCI I POKLOPCI I dok je većina televizijskih emisija na ljetnoj p…
Anketa

Šta žene najviše vole kod muškaraca?